Humanost

Spavaju moje oči, ali ne spava moje srce

Kad ga je neko upitao ko je Allahu najdraži, Alejhisselam je odgovorio: „Allahu je najdraži onaj ko najviše koristi ljudima...“

On neprestano podstiče na solidarnost i pomaganje drugima uzdiže na najviše mjesto među dobrim djelima. O tome veli: „Allah ima stvorenja koja je stvorio za potrebe ljudi kojima svijet pribjegava kad mu nešto zatreba. Ti su sigurni od Allahove kazne!“

Zekat na čast i ugled nije ništa manje značajan od zekata na imovinu i bogatstvo... Oni koji škrtare svojom čašću i svojim sposobnostima, oni koji drugima uskraćuju svoj ugled, uticaj i trud ne pomažući ih, nemaju ništa zajedničko s Allahom i njima nema mjesta među dobrim ljudima.

Istinski čovjek i istinski vjernik je onaj koji drugome pritekne u pomoć. Alejhisselam o tome kaže: „Ko pomogne svome bratu da kod vladara ostvari svoje pravo i unese radost u svoj život ili olakša neku teškoću, Allah će njemu pomoći da prebrodi ćupriju na Sudnjem danu kad noge ne budu sigurne i podići će ga na visoke položaje u džennetu ....“

Štaviše, Poslanik u pružanju pomoći drugima vidi pravu Allahovu blagodat koju je On dao onima koji su je dostojni. Zato upozorava da se to ne zapostavlja i da ne dosadi, kako ne bi otišla. U tom smislu Alejhisselam kaže: “Allah ima ljude koje je odlikovao blagodatima da koriste drugima... On ih ostavlja u tim blagodatima sve dok ih pružaju, a kad ih počnu uskraćivati onda im ih oduzme i preda drugima ...“

Poslanik želi da naša pomoć bude iskrena, poštena i pravedna. Ako se zauzmemo za nekog ili mu nešto pomognemo, ne smijemo za to svoje nastojanje i trud uzimati zabranjeno mito kao nagradu ... Isto tako, trud koji je tom prilikom uložen ne smije biti neka vrsta nepravedne protekcije i pristranosti koja uzurpira prava drugih.

Ustvari, pružanje pomoći mora da bude lišeno svakog interesa i ne smije se za to očekivati mito, kao što se ne smije pomagati niko da ostvari nešto na što nema pravo. Prenosi se da je Alejhisselam rekao: „Ko nekome izađe u susret, pa mu ovaj da poklon, a on ga primi, počinio je jedan od velikih grijeha...“

Muhammed, a.s., preporučuje ljudima da se međusobno darivaju i obavještava ih da izmjenjivanje poklona jača veze naklonosti i prijateljstva. Međutim, kad poklon postane maskirano podmićivanje Poslanik ga odbija, kako smo vidjeli, upozorava da je to neljudski postupak.

Kad nekome od srca izađemo u susret, na taj način dajemo zekat na svoju čast, pa ako bismo za to primili nagradu, makar i poklon, bilo bi kao da siromahu dajemo zekat na svoju imovinu, a onda od njega opet uzimamo nešto kao protuvrijednost i nagradu za zekat!

Ovo je stav Muhammeda, a.s., prema onome ko za pružanje pomoći prima nagradu. A što se tiče njegovog stava prema onome ko izlazi u susret služeći se protekcijom, tako da upropaštava prava drugih, on je sadržan u ovom hadisu: „Ko neosnovano pomogne nasilnika, uzurpirajući prava drugih, lišen je Allahovog i Poslanikovog okrilja...“

„Primjer onoga ko nepravično pomogne svoje pleme je sličan devi koja upadne u bunar i pokuša da izađe, ali bez uspjeha...“

Tako Poslanik odstranjuje sve ono što opterećuje ljudsku solidarnost i oslobađa je od svakog jeftinog i stranog interesa.

* * *

S obzirom na činjenicu da rješenje ljudskih potreba i problema, pogotovu kad su u pitanju potrebe i problemi od općedruštvenog značaja, iziskuje snagu kojom uglavnom raspolažu organi uprave i vlasti, to Poslanik ove potrebe čini amanetom koji daje na čuvanje upravo organima vlasti.

Zato za one među njima koji čuvaju ovaj amanet, nagrada je ova: „Pravedni će kod Allaha biti na uzvišicama od svjetla, s desne strane Milostivog, a Njegove obje strane su desne...“

Međutim, za one koji zapostave i zanemare narod i njegove potrebe, nagrada je ova: „Nema niko od mojih sljedbenika kome je bila povjerena neka zajednička stvar pa se o njoj nije brinuo kao što se o sebi brinuo da će okusiti miris dženneta...“

„Nema nijednoga lica koje zatvori vrata pred potrebnim, bijednim i siromašnim, da Allah neće zatvoriti vrata pred njegovom bijedom, potrebom i siromaštvom ...“

„Kome je povjerena neka zajednička stvar ljudi pa uskrati pomoć nemoćnima i potrebnima, Allah će njemu uskratiti na Sudnjem danu.“

* * *

Muhammed, a.s., taj čovjekoljubivi i plemeniti čovjek, za ljude uklanja sve barijere s puta i otvara sva vrata da na njih izađu njihovi problemi i njihove nevolje. On otvara čak i ona teška i strahom i stražom poduprta vrata i naređuje da se slabim i potrebnim oslobodi put do vladara kako bi njemu iznijeli svoj zahtjev koji će biti uslišan.

Jer briga o ljudima i njihovim sudbinama je zadatak vladara, to je suština njihovog posla i njihovih obaveza. Muhammed, a.s., zato upozorava da se ove sudbine ne stavljaju u drhtave, nesigurne i slabe ruke. O tome Alejhisselam kaže: „Ko za jednu službu angažuje čovjeka iz jedne grupe u kojoj je bilo onih s kojima je Allah zadovoljniji, iznevjerio je Allaha, Njegova Poslanika i vjernike...“

Dakle, samo jakim, čistim, pravednim i čestitim rukama može se povjeriti sudbina istine i ljudske potrebe.

Vlast je žrtva, a ne trgovina, ona je služenje, a ne uzdizanje. Nažalost, mi je smatramo sjajem i veličinom pa joj hrlimo i trčimo. A pogledajmo šta kaže Poslanik: „Pravednom sudiji će na Sudnjem danu doći trenutak kad će poželjeti da Između dvojice nije presudio čak ni oko jedne datule!

Pravedan sudija? I jedna datula? A šta je, onda, s nasilnicima? Šta je sa onima što uzurpiraju prava, što ruše tuđe sudbine? Čitajmo  ovaj hadis: „Ako hoćete reći ću vam šta je upravljanje... U početku, kuđenje... U sredini, kajanje... I na kraju, kazna Sudnjeg dana, osim onom ko je bio pravedan.“

Sve ovo kaže Muhammed, a.s., vodeći računa o ljudskim interesima i podstičući na izgaranje u služenju ljudima, pružajući im pravdu, bezbjednost i svako dobro.

Svako ko ima ugled, ali njime škrtari, svako ko ima vlast, ali je uzurpira samo za sebe, iznevjerava najsvetiji amanet koji je ostavio Muhammed, a.s., vjernicima, a to su potrebe, prava i sudbine ljudi:

„Allah će pitati svakog pastira za ono čime je bio zadužen, je li sačuvao ili upropastio?“

* * *

Muhammed, a.s., se izuzetno brinuo za ljude, čak i na uštrb sebe i svoje porodice, sve da bi ljudima obezbijedio nešto od onoga što im je potrebno.

Njegov narod, koji je tada živio u Medini, nije imao dovoljno hrane i živio je oskudno, pa je njegova parola i pravilo bilo da on i njegova porodica, ako zatreba, budu prvi koji će ogladnjeli ukoliko ljude, eventualno, pogodi glad i da će biti posljednji koji će se najesti, tek pošto svi budu zadovoljeni. Bogatima je zabranjivao da zadržavaju ono što prelazi njihove potrebe i da gomilaju višak proizvoda. O tome nam Ebu Seid el-Hudri kaže: „Jednom smo putovali s Poslanikom, kad on reče: 'Ko ima višak jahalicu neka je da onome što nema. Ko ima viška hrane neka je da onome što nema... — Zatim je naveo razne vrste imovine, pa smo zaključili da niko nema pravo na višak, odnosno na ono što prelazi njegove potrebe.“

Poslanik i ovdje navodi veličanstven primjer kako bi ljudi, po njemu, trebali postupati: „Kad Eš'arijama ponestane opskrbe u borbi ili se smanji opskrba njihovih porodica u Medini, oni sve što imaju skupe na jedno platno pa to, onda, jednom posudom podjednako podijele. Oni su moji i ja sam njihov...“

Poslanik je vodio računa da snaga imetka i bogatstva bude u službi ljudi. Zato je prema darežljivosti i davanju gajio simpatije, a stalno je napadao one koji škrtare i gomilaju. Svoje drugove jedanput je pitao: „Kome je imetak njegovog nasljednika draži od vlastitog imetka?“

„Božji Poslaniče, nema niko da mu njegov imetak nije draži“, odgovoriše.

„Njegov imetak je ono što ponudi, odnosno ono što potroši i podijeli, a imetak njegovog nasljednika je ono što ostavi, odnosno ono što sakupi i nagomila...“

U vezi s ovim Alejhisselam dalje kaže: „Nema dana u kome ljudi osvanu, a da se ne spuste dva meleka od kojih jedan moli: 'Bože, povećaj darežljivom... Upropasti škrtog...'“

Navodeći novi primjer, Poslanik daje prelijepu sliku Allahove blagodati koja prati darežljive: „Išao jedan čovjek bezvodnom pustinjom kad iz oblaka čuje glas koji kaže: 'Napoj bašču toga i toga... Oblak se spusti i izruči vodu na kamenitu zemlju na kojoj se pojavi jarak i primi svu vodu koja poteče... Potom ugleda čovjeka kako motikom razvodi vodu, pa ga upita: 'Čovječe, kako se zoveš? Odgovorio je: tako i tako, a to je bilo ime koje je čuo iz oblaka ...'“

U tom će onaj: „A što me pitaš za ime?“

Odgovorio je: „Iz oblaka koji je donio ovu vodu čuo sam glas kako kaže: 'Napoj bašču toga i toga, spominjući tvoje ime. Šta ti radiš s tom baščom?'“

A onaj nastavi: „E kad si to spomenuo da ti onda kažem: Ja trećinu od onoga što mi ona da podijelim, trećinu jedem ja i moja porodica, a trećinu vratim njoj...“

Ovaj lijep primjer Muhammed, a.s., navodi ljudima da znaju da ono što ulažu za društvenu solidarnost kod Allaha ne propada niti odlazi u nepovrat... Allah to unaprijed mnogostruko vrati.

Jednoga dana Muhammeda, a.s., su posjetili pripadnici Benu'Amr ibn Avfa koji su imali ogromne bašče. Do Poslanika je dospjelo da su ih opasali visokim zidom kako bi u njih zabranili pristup ljudima. Zato, kad su mu došli, Poslanik je iskoristio priliku i rekao im: „Ensarije, vi ste još u džahilijetu; kad niste vjerovali Allaha, pomagali sirotinju i dijelili imovinu, a sada kad vas je Allah usrećio islamom i Poslanikom, vi ograđujete svoje imetke! Znajte, Ensarije, da za ono što pojede čovjek ima nagrada, da za ono što pojede životinja i ptica takođe ima nagrada ...“

Čim su Ensarije čuli ove Poslanikove riječi vratili su se i porušili zidove oko svojih imanja...

Poslanik pravi letimičnu, ali odlučujuću, komparaciju između darežljivih i škrtih, pa veli:

„Darežljivi je blizu Allaha, blizu dženneta, blizu ljudi, daleko od vatre...“

„Škrt je daleko od Allaha, daleko od dženneta, daleko od ljudi, blizu vatre...“

Šta Muhammed, a.s., želi ovim smjernicama?

Želi da imetak bude sluga, a ne gospodar. Želi da se ljudima pruže sve šanse koje od njih udaljuju gorčinu teškoća. Muhammed, a.s., želi da svoje živote prožive udobno.

Služiti ljudima je, po Muhammedu, a.s., sveta stvar i nagrada za to kod Allaha je velika i neizmjerna.

Poslanik, dobročinitelj prema ljudima i pun brige za njih, naređuje nam da jedni drugima pružamo pomoć, bilo kakvu pomoć, pa kaže: „Ne omalovažavaj nikakvo dobro... Makar da iz svoje posude naspeš u čašu onoga ko traži vode... Makar da budeš vedra lica kad s bratom razgovaraš.“

Jednoga dana mu je otišla jedna grupa njegovih drugova žaleći se da nemaju imetka da dijele milostinju, a željeli bi da zadobiju nagradu onih koji dijele milostinju ... Tom prilikom rekoše Poslaniku: „Božji Poslaniče, odakle nam imetak za milostinju pa da dijelimo?“ Odgovorio je: „Dobro ima više vrata: slavljenje, hvaljenje i veličanje Allaha, naređivanje dobra, zabranjivanje po¬roka ...«

Potom je dodao:

„Da s puta ukloniš ono što smeta ...“

„Da saopćiš gluhom...“

„Da pokažeš put slijepom...“

„Da uputiš onoga što pita kako će doći do onoga što mu treba.“

„Da svojim nogama požuriš i pomogneš onoga ko traži pomoć, da snagom svoje mišice podnosiš potrebu slabog ...“

Razmislimo i o ovim riječima: „Da svojim nogama požuriš ii pomogneš onoga ko traži pomoć, da snagom svoje mišice podnosiš potrebu slabog.“ Sve su ovo tople i svijetle riječi. One odražavaju njegovu nepresušnu naklonost prema ljudima, iskazuju njegovu plemenitu želju da se ljudi međusobno pomažu i da jedni drugima čine dobra, da žive zajedno kao zidovi zgrade koji se naslanjaju jedan na drugi.

Poslanik je mnogo pazio i na ljudsko dostojanstvo. Zato zabranjuje da oni koji druge pomažu svoja dobra kvare prigovaranjem i vrijeđanjem. Ako je pomoć materijalne prirode, naređuje da se pomaže tajno. Zapravo, on u svim slučajevima pomoći zabranjuje prigovaranje, jer ono vrijeđa osjećaje onih kojima se pomoć pruža.

O tome kaže:

„Propali su, izgubili su...“

„A ko to, Božji Poslanice?“ upitaše.

Odgovorio je:

„Ohol starac...“

„Onaj ko nabija na nos ono što da...“

„Onaj ko prodaje robu krivo se kunući...“

Divan li je Muhammed, a.s., čovjek plemenitog srca, ogromne ljubavi. On međuljudske odnose čisti od svih korova i njihovih uznemirajućih bodlji... On služenje ljudima diže na stepen obaveze koju ne može onemogućiti egoizam, deformisatl prigovor, niti unakaziti oholost.

* * *

Takvi i jesu otkucaji velikog srca koje je sa ljudima saosjećalo njihove bolove i želje, pregalačko srce koje se ne smiruje, budno srce koje ne spava. Da, ako i jesu spavale oči Muhammeda, a.s., kako sam reče, njegovo pobožno i budno srce, ispunjeno ljubavlju i naklonošću nije spavalo. Ono kao da nije ni osjećalo potrebu za snom jer je čitav život provelo budno i otvoreno. I to, budno i otvoreno sa svojim Gospodarom, spominjući Ga i obožavajući, budno i otvoreno sa ljudima, otklanjajući od njih nevolje, pomažući ih u teškim situacijama i upućujući ih na ono što je dobro.

Ovo je Poslanikov pravac. Srž njegovog djelovanja je molitva i pobožnost. Međutim, on pored toga izjavljuje da mu je nekoliko koraka koje napravi da pomogne čovjeku potrebnom pomoći draže i bolje, od osamljivanja mjesec dana u džamiji, gdje će noću klanjati, a danju postiti.

On je čovjek u kojemu su se objedinile vrhunske ljudske kvalitete na tako savršen način da su dostigle savršenstvo i u snazi i u harmoniji.

Pored toga, on je Poslanik, kojega je Allah Svojim znanjem izabrao i pomagao svim odlikama čestitosti.

* * *

Ovo je humanost Muhammeda, a.s. Naravno, ona se ne završava posljednjim retkom ove knjige, niti se može tvrditi da su ove stranice u potpunosti ispunile cilj i primakle se kraju. Ne! Humanost Muhammeda, a.s. je široka kao horizont, obilna kao svjetlo i puna kao oblak u beduinovom oku. Ovaj trud, koji je pratila Allahova pomoć, nije ništa drugo do znak na putu široke čovječnosti Muhammeda, a.s. Allah ju je obojio svojom lijepom prirodom i učinio svjetiljkom i vodičem za sve ljude.

Ko hoće neka iz primjera ove humanosti, prema svojim mogućnostima, uzme ono što će mobilisati i podsticati njegov ljudski karakter i humanu narav, i što će mu pomoći da shvati bit humanog bića i etičku narav Muhammeda, a.s., a i njegove braće vjerovjesnika.

Odlomak iz knjige „Humanost Muhammeda, a.s.“ Halida Muhammeda Halida, u izdanju Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo 1984.