Opisi savremenika

„Nije bio niti visok i vitak, niti nizak i zdepast. Kad bi nekog gledao, gledao bi ga ravno u oči. Nije bio debeo ni okruglog lica, nego blago zaobljenog. Rumen, crnih očiju, dugih trepavica, krupnih ramena, širokih pleća, krupnih šaka i stopala. Kad bi hodao, hodao bi žustro kao da silazi niz brdo, kad bi se okretao, okretao bi se čitavim tijelom. Na leđima je imao poslanički pečat, a on sam je bio pečat svih poslanika. Bio je najljubazniji od ljudi, najiskreniji u govoru, najblaže naravi i najplemenitijeg roda. Ko bi ga iznenada ugledao, osjetio bi strahopoštovanje, a ko bi ga dobro upoznao, zavolio bi ga. Svi koji su ga opisivali govorili su: 'Ni prije njega, ni nakon njega nikad nisam vidio nekog sličnog.'" (Alija ibn Ebi Talib)

"Lice mu je sjalo kao mjesec i glas mu je bio divan. Imao je dugu i punu bradu, kosa mu je dosezala do ramena. Smirenost se ogledala na njemu kad je šutio, a kad bi govorio bio je veličanstven. Iz daljine bio je prijatan, a iz blizine još prijatniji. Okruživali su ga ljudi koji bi slušali kad bi on govorio, a kad bi naredio, žurili bi da izvrše naredbu." (opis Ummu Mabad)


"Kada bi se Resulullah, s.a.v.s., našao u dilemi između dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio u pitanju grijeh, on je bio prvi čovjek koji bi ga odbacio."(hazreti Aiša)


"Allahov Poslanik bijaše bijele puti kao da je stvoren od srebra, blago valovite kose." (Ebu Hurejere)


"Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel ni crnoput, ni kovrdžave ni ravne kose. Allah ga je odabrao za Poslanika kad je imao 40 godina. Proveo je u Meki 13, a u Medini 10 godina. Umro je u 63. godini, a u kosi i u bradi nije imao ni 20 bijelih dlaka." (Enes ibn Malik)

 
“Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što vi radite. Bio je čovjek kao svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe posluživao.”(hazreti Aiša)


"Bio je stidljiviji od mlade pod velom. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu."(Ebu Seid el-Hudri)


"Jedne svijetle noći ugledao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u crvenom ogrtaču. Zagledao sam se u njega pa u mjesec, i izgledao mi je ljepši od mjeseca." (Džabir ibn Semure, r.a.)


"Allahov Poslanik, a.s., je bio srednjeg rasta, širokih pleća, kosa mu je padala preko ušiju, u crvenom ogrtaču. Nikada nisam vidio nikoga ljepšeg od njega." (Berra ibn Azib, r.a.)


"Resulullah, s.a.v.s., je često bio tužan, uvijek je o nečemu razmišljao, nije imao slobodnog vremena, nije volio besposlen govor, dugo je šutio, počinjao bi i završavao govor vrlo razgovijetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama, govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno. Nije koristio prazne rečenice. Veličao je Allahove blagodati, a ništa nije kudio, nije kudio okus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi. Nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao. Kad bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom, kad bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama, kad bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo, kad bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobjeđivao smijeh. Čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje ashabe i nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena, čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira  na to što se nije bojao da će mu nanijeti zlo. Posjećivao bi ashabe, volio je da zna šta se dešava u narodu. Potpomagao je dobro i podsticao na dobro, mrzio je zlo i sprečavao ga je. Bio je umjeren, nije bio prevrtljiv, za svaku stvar je imao mjeru. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje i ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje. Najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro, cijenio je one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Stalno je zikr činio, nije nigdje dugo boravio, nije imao određeno mjesto za sjedenje, kad bi došao u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto i tako je naređivao i drugima da čine, uvažavao je svakoga na sjedeljci i svakome posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga. Ko bi do njega sjeo radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima. Zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim. Ljude je vrednovao prema bogobojaznosti. Gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem, nije bilo podignutih glasova. Poštovao je starije, a bio je milostiv prema mlađima, ukazivao je počast gostu i strancu, bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja i blagonaklon. Nije bio oštar, srdit i ljut, nije bio pokvarenjak. Zanemarivao bi ono što ne želi, nije se pokoravao strastima, sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče. Ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao. Kad bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kad bi on završio, oni bi govorili, pred njim se nisu svađali. Smijao bi se čemu bi se i drugi smijali, čudio bi se onome čemu se i drugi čude. Bio je strpljiv prema ljudima ograničenog poimanja i govorio je: "Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali! Zahvala pripada Allahu." (Hind ibn Ebu Hala')