Poslanik: pokretačka snaga zajednice

Muhammed, a. s., je učestvovao u radu, a ashabi su mogli čuti kako nekada moli Allaha, dž. š., nekada recitira neku pjesmu, a nekada pjeva, u čemu su mu se pridruživali. Takvi trenuci sjedinjenja kroz rad oblikovali su njihovo bratstvo i osjećaj pripadnosti, omogućivši također kolektivno izražavanje osjećaja, težnji i nada.

Kroz svoje dove, stihove i pjevanje, Poslanik je muškarcima i ženama u svojoj zajednici omogućio da – pored ujedinjenosti u vjeri i namazu – budu ujedinjeni i u izražavanju emocija i raspjevanosti srca kojima su izražavali pripadnost zajedničkom izražavanju svoga ja, kolektivne imaginacije, kulture.

Bili su ujedinjeni ne samo onim što su primali od Jedinoga – i u što su vjerovali – već i u načinu govora o sebi, u artikuliranju svojih osjećanja i poimanju svoga mjesta u svemiru.

Ujedinjenost u vjeri, u intimi smisla, ne može ostati čisto konceptualna, svoju životvornu energiju može zadržati samo ako se združi s ujedinjenošću u govoru i djelu unutar zajedničkog prostora društvenih i kulturnih referenci. Vjerovanje treba kulturu. Stoga, kad je trebao ujediniti energiju svojih ashaba, Muhammed, a. s., je u pomoć pozvao sve nivoe njihovog bivstvovanja u svijetu kako bi postigao savršeno jedinstvo svoje zajednice: duboko vjerovanje u Jedinoga, poetsko uobličavanje osjećanja, muzikalnost emocija. Kroz svoju zajednicu, dijeleći s njom svakodnevnicu, on je posvjedočio da je, istinski služeći Jedinome, van vremena i prostora, također iskustveno proživljavao njihovu povijest i dijelio njihovu kulturu: bio je jedan od njih.

Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010