Poslanikovo, a.s., savjetovanje s ashabima

Tokom svoje misije, Poslanik je od svojih ashaba tražio savjet, hrabreći ih da izraze svoje mišljenje i u potpunosti im poklanjajući pažnju. Nadalje, Poslanik je razvio jedinstvenu pedagogiju kroz koju je muslimanima omogućio da razviju svoje kritičke sposobnosti, izraze svoje talente i da sazriju u njegovom prisustvu. Često je postavljao pitanja o različitim temama i davao  odgovore tek nakon što bi ashabi razmislili i izrazili različite pretpostavke. Ponekad je, suptilnije, izricao sud u formi paradoksa, podstičući tako slušaoce da dublje razmotre određenu stvar.

Naprimjer, jednom prilikom je rekao: „Nije jak onaj ko savlada svoga neprijatelja!“ Ashabi su o tome razmislili, pa ga upitali: „A ko je, onda, jak?“ Poslanik je iznenadio slušaoce i doveo ih do dubljeg razumijevanja pitanja ovim odgovorom: „Jak je onaj ko se kontrolira kad je ljut!“

Ponekad se figurativno izražavao: „Bogatstvo nije u mnoštvu onoga što posjedujete!“ nakon što bi se ashabi zamislili nad tim, Muhammed, a. s., je nastavljao: „Istinsko bogatstvo je bogatstvo duše.“

U pojedinim prilikama, Poslanikove izjave su se doimale suprotnim zdravom razumu i etici: „Pomozi svome bratu i kad čini nepravdu i kad mu se ona čini!“ Ashabi su se pitali kako to mogu pomoći onome ko čini nepravdu, a Poslanik je dodao: „Spriječiti ga da čini nepravdu, to je način da mu pomognete!“

Pitajući i formulirajući paradoksalne ili naoko kontradiktorne izjave, Poslanik je stimulirao kritičku svijest ashaba i njihovu sposobnost da idu dalje od slijepe pokornosti ili mehaničkog oponašanja koje razara razum. Ova metoda razvila je intelektualne sposobnosti potrebne da bi konsultacije bile efikasne.

Ustvari, da bi dali koristan savjet, ashabi su morali biti intelektualno budni, odvažni i nezavisni, čak i u prisustvu Poslanika, čija osoba i položaj su ih svakako impresionirali. Stimulirajući njihovu inteligenciju i dajući im priliku da govore, koristio je način vodstva koji je omogućio ashabima da se izraze i da imaju inicijativu.

Habbab ibn Munzir je bio najizrazitiji primjer toga u vrijeme o kojem govorimo (bitke na Bedru). Kad je stigao na Bedr, Poslanik je postavio logor u blizini prvog bunara na koji je naišao. Vidjevši to, Habbab mu je došao i upitao ga: „Je li ti ovo mjesto gdje smo se zaustavili od Boga objavljeno, pa se ne smijemo pomjeriti naprijed ili natrag ili je to tvoje mišljenje i strategija?“

Poslanik je potvrdio da je to njegovo lično mišljenje; Habbab je potom sugerirao drugi plan koji se sastojao u tome da se ulogore u blizini najvećeg izvora, najbližeg smjeru iz kojeg bi neprijatelj trebao doći, a da ostale izvore zatvore kako neprijatelj ne bi mogao dobiti vodu. Za vrijeme bitke, muslimanski protivnici će se suočiti s poteškoćama. Muhammed, a. s., je pažljivo saslušao obrazloženje i odmah ga prihvatio: logor je pomjeren, a Habbabov plan primijenjen.

Ovaj primjer pokazuje da su ashabi pravili razliku između Objave koju je Poslanik primao, kojoj su se bez ikakve primisli pokoravali, i mišljenja Muhammeda, a. s., kao čovjeka, o kojem se može raspravljati, koje se može unaprijediti ili odbaciti.

Poslanikov autoritet u ljudskim poslovima nije bio autokratski niti neograničen; dozvoljavao je svojim ashabima znatnu ulogu u konsultacijama, a njegova učenja su, kako smo vidjeli, stvorila uvjete za sticanje kritičkih i kreativnih sposobnosti. Poslanik je svojim ashabima, i muškarcima i ženama podjednako, dao načina i povjerenja da budu autonomni, da se usude obratiti mu se i proturječiti, a da se to nikad ne smatra nedostatkom poštovanja prema njegovom statusu.

Ovakvim pristupom on je pokazao svoje duboko poštovanje prema njihovoj inteligenciji i njihovom srcu: zauzvrat, oni su voljeli svog Poslanika, svog vođu, zbog njegove pažnje, pristupačnosti i traženja da u svoj punini koriste svoje sposobnosti.

Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010.