Poslanik u mom životu

Objavljeno: 30. juni. 2014. | broj otvaranja: 544
Autor: Esad Bajić

Poslanik je ona moja ruka što u hladnim ovim zimskim danima napušta džep, rađa osmijeh cijelom mome biću i spušta se na glavu mojih sinova...





Neka znanja primiš kroz čula i na tom čulnom nivou ostanu, neka obradi razum, stvori sliku i donese zaključke. Nešto opet nevidljivim putanjama uđe u srce i tu se nastani. Ona na nivou čula mogu lahko opisati, neko sretnije ruke i nacrtati. Razumske stvari nude mnoštvo riječi i dokaza za objasniti, šta, kako i odakle.

Ona u srcu zahtijevaju vještije pisare, zahtijevaju više čovjeka, jer o njima kad se piše, to se, ustvari, naše srce kroz slova na hartiju cijedi. No, najteže je pisati, govoriti, na uobičajen način i misliti o onim stanjima, pojavama koje nisu samo čulne, koje nisu samo razumske, koje nisu ušle u srce nekim svojim nevidljivim putevima, nego kao da u tom srcu odvajkada prebivaju, nikle iz njeg' samog ili ono iz njih niklo.

Pisati o Poslaniku islama, o Poslaniku Istine, o posljednjem Božijem vjerovjesniku može se na milion načina i svaki bi mogao biti dio tog opisa, ali isto tako znam, svaki je nepotpun, baš kao i moj umni napor koji pokušavam sažeti u jedan zapis. Iako se priča o Poslaniku k'o topla ruka majčina od bešike slijeva u moje uši, u moje oči, u moja djela, mojih 36 godina malo je da se nakapa išta više od slabog odraza najblistavije nebeske zvijezde u uzburkanoj vodi noći. I ne mogu naći početak. Ne mogu, jer ovo je priča o mom doživljaju Poslanika. To je priča o najdubljim dodirima srca koja još nisam spoznao do mjere da ih u slova pretačem. Znam već unaprijed, neće imati ni jasan kraj, jer vjerujem da tu kraja i nema. Poslanik je ljubav iz koje izranja samo moje srce, ljubav kojom kuca i u koju smrću ponire. Eto i kratkog početka i kraja mog opisa.

Poslanik je ona moja ruka što u hladnim ovim zimskim danima napušta džep, rađa osmijeh cijelom mome biću i spušta se na glavu mojih sinova. Poslanik je onaj mir u kojem odbacujem sve druge obaveze i prepuštam se njihovoj igri. Poslanik je ime koje sam im nadjenuo i sreća moja kad ga njima zovnem. Jeste, Poslanik je ljubav, jer sam i imena onih koje najviše volim davao po imenima onih za koje sam čuo da ih je Poslanik najviše volio. Moj osmijeh supruzi mojoj, ma koliko optočen u međusobnu ljubav nas kao bračnih drugova, Poslanik je, jer iz riječi njegove, primjera njegova, nikao je i naš osmijeh, njegovi temelji, zidovi i krov. Poslanik je nježni otac koji me vodi, naputke daje, sa strmih staza životnih me vraća, kojeg slušaš iz ljubavi i pred kojim se kaješ iz stida, a bez straha. Poslanik je hedija u kesi koju nosim kad obilazim bolesne i nemoćne, moj selam bratu u prolazu, moj osmijeh i moja strpljiva ruka u ruci dede ojesenjalih godina što drhtavo je stišće i ne pušta dugo, a tek smo se u prolazu sreli i rukovali. Da, ja bih je pustio, ja tu ne bih našao smisao, ja bih tu vidio gubitak vremena, al' Poslanik ne bi, a kad toga se sjetim, spreman sam ostat' jako dugo, duže nego pod pendžerom voljene djevojke nekad. U ljubavi prema djevojci uvijek je postojao strah da će me ostaviti, da ću je ostaviti... za Poslanika sam znao da njegova ljubav prema meni nikad neće prestati, da me dotiče kroz hiljade generacija.

Njegove riječi su nepresušno izvorište nade i snage za posrnulog goniča dunjalučkih sjenki. On je prenosilac riječi Božije. On je sluh koji je slušao da bih ja mogao čuti, vid koji je gledao da bih ja mogao progledati, on je snaga koja je izdržala da bi meni glas šehadeta bio prvo što ću po rođenju čuti. On je i muž bio i neprevaziđen primjer muža. I otac i neprevaziđen primjer oca. On je borac i neprevaziđen primjer borca. On je sve ono što istinite historijske i druge knjige donose o njemu pokušajući ispričati tu nikad do kraja ispričanu priču. On je onaj za koga Bog Uzvišeni kaže da svjedok je dijela naših i zato priča o njemu ne može biti završena, ona traje od Ademovog pogleda na šehadet još u džennetskim perivojima kad klupko se civilizacije tek trebalo početi presti pa do Dana određenog kad svako će progledati istinom, bez moći uklanjanja, zavjere i pretvaranja. To je, iznad svega, priča o čovjeku, o mogućnosti čovječijoj, o snazi čovječijoj, za mene, nadasve, priča o snazi ljudskog srca da obuhvati i ponese u sebi svakog od svog ummeta, i onog što rođen bi u vrijeme njegova dunjalučkog života i onog što iz njegove će kičme rođen biti, i mene danas i nade moje da rađam istog takvog... On je onaj bez koga ne vjerujem da bi Božiji glas mogao čuti, milost osjetiti i nadu svoju ljudsku k Njoj uputiti.

Mogu napisati još mnoštvo sličnih riječi, a možda sam trebao samo navesti riječi Božije u kojima kaže da On i meleki Njegovi salavat na njega donose, i donijeti salavat i ponizno sklopiti oči, pognuti glavu, a ti odgovor na pitanje šta je meni Poslanik da potražiš u boji moje šutnje... a opet napisah, jer Poslanik progovori da treba reći kad lijepo imaš reći, a ima li išta ljepše k'o srce njegovim imenom razveseliti.

Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed!

Esad Bajić, književnik, Konjic